Zar je uvijek, baš uvijek toliko teško okrenuti novu stranicu života, završiti s nečim čemu je već vrijeme da se završi,započeti nešto svježe, nešto novo i neistraženo?Vrijeme je da samoj sebi kažem da je dosta, da je vrijeme da se stvari mjenjaju,da ne mislim na prije niti na poslije, nego da djelujem u sadašnjosti. Jer sadašnji je tren onaj na koji najčešće zaboravljamo. Jer mi se nalazimo ili u prošlosti, misleći na mladost ili na budućnost i sve ono što nas čeka. Upravo zbog toga zaboravimo djelovati u sadašnjosti. Teško je, jer to je borba, a ja sam borac i neću se stati boriti, već sam na pola puta. Ponekad je toliko teško da bih jednostavno digla ruke od svega, rekla da me nije niti najmanje briga, legla bih u krevet i ne dizala se-a opet, kad se sjetim sveg onog što me čeka, kad se sjetim lica ljudi koje volim jednostavno krenem dalje, daje mi motivaciju da okrenem novu stranicu, da se borim i izborim za ono što želim.
Jer ja to mogu, i ja to želim.
